Učenici drugih razreda naše škole, njih preko osamdeset, u dva busa s trojicom vozača jednom vozačicom i dvoje vodiča, sa svojih troje razrednika i sa mnom kao zamjenikom u istoj službi, otputovali smo 27. svibnja ove godine na dvodnevni izlet u Italiju. Cilj je bio posjetiti tri destinacije: safari-park Parco Natura Viva, Veronu i Gardaland.
Dakle, prema programu Verona je bila u sendviču između dvaju zabavišta. Jednog, u kojem smo se divili prizoru i blizini nevjerojatnih stvorenja koja nastanjuju naš planet, i drugog, gdje smo se bjesomučno razračunavali sa strahovima od gubitka kontrole i vježbali povjerenje u sigurnost, preciznost i nepogrešivost moćnih strojeva koji služe samo za zabavu. A između je bila Verona, grad dvoje zaljubljenih legendarnih tinejdžera, čiji se starci, kao što svi znamo, nisu baš podnosili.
Nakon polaska u jedan sat u noći ispred škole, probudili smo se okruženi poljima i brežuljcima nepreglednih vinograda koje presijecaju autoceste, pruge i dalekovodi. Tom prizoru bogate regije Veneto pridružio se ugodan glas vodičice koja je spomenula da okolni vinogradi daju bijelo, suho i prozračno vino Soave i da mjesni vinogradari često sade ruže na početcima redova čokota jer su one osjetljivije od loze i prije pokažu na sebi pojavu bolesti koja može ugroziti vinograd. Žrtva ruže, vino Soave i zamak moćne obitelji Scaligeri u daljini bili su najava poezije što nas je svojim obgrljenim rimama dočekala u Veroni.
No bus nas je prvo dovezao u safari-park, već spomenuti Parco Natura Viva. Tamo nas je naš ugodno rashlađeni mercedes provozao parkom, a uz njegov bok šetale su ili se u daljini izležavale i nezainteresirano nas promatrale divlje zvijeri, već naviknute na limene ljubimce na čijim prozorima svoje vratove istežu ljudi što bi ponekad htjeli biti žirafe. Natpis na ulazu u park upozorio nas je da je strogo zabranjeno izlaziti iz automobila, ili u našem slučaju busa, jer bi u takvom slučaju mogli imati posla s kakvim lavom, gepardom ili nimalo manje strašnim leopardom. Naša grupa bila je disciplinirana i nije nam bilo teško držati se takvih vrlo primjerenih uputa. Poslije vožnje bus nas je iskrcao na vratima klasičnog zvjerinjaka koji smo obišli pješice i djetinje se iščuđavali kostoberinama, koje jedu samo kosti; ocelotima, što su nam se učinili otmjenijim i od puma; te varanima i varanicama, za koje se priča, ako je istina, da im ne treba varan da bi se oplodile, već se kloniraju ili „partogeneziraju” kada varana iz nekog razloga nema. Pod dojmom živopisnih prizora, nevjerojatnih priča i neartikuliranih zvukova, od kojih su neki bili slični i ljudskima, vratili smo se u bus ošamućeni Noinom korabljom rasprostrtom na četrdesetak hektara talijanske zemlje.
Dojmovi se nisu stigli ni sleći, a već smo bili u Veroni. Vodičica nas je povela prema centru, usput smo vidjeli arenu, prošli pored slastičarnice „Grom” i stigli na Piazzu delle Erbe. Na „pijaci” nismo vidjeli povrća, ali je bilo mnoštvo štandova sa suvenirima i još više restorana sa skupim menijima koji su nas natjerali da se u grupama raspršimo u sporedne uličice, dalje od tog arhitektonski uistinu prekrasnog trga, ali i odviše uskomešanog šarenila ljudi, odjeće, suncobrana… Sajmenu su vrevu oni skloniji romantici zamijenili odlaskom do Julije, a oni koji renesansi pretpostavljaju predrenesansu odšetali su do starog Meštra orlovskog nosa koji je u Veroni živio sedam godina nakon što je protjeran iz Firenze. Neki su pak naprosto pronašli kakav miran kutak u hladovini i jednostavno uživali u slobodnim trenutcima koje svaki izlet mora imati i koji su iz nekog razloga uvijek najslađi, jer nema ništa slađe od slobode, pa čak ni kugla masnog pistača koja je dobra kao grom. Po okupljanju pored arene i nakon što smo se svi zaputili prema busu netko je od učenika uskliknuo: „Pogledajte kako su svi sretni!!!” I doista, svi su bili u nekom finom zanosu, ozareni srećom. Da je naš Meštar bio s nama, možda bi složio neku novu i odgovorio: „Za izLET si dušo stvorena”. Od takve miline čovjeku i nehotice dođe da se upita: nije li sve skupa jedan kratak izlet, a na nama je tek da ga ne zagorčavamo jedni drugima?
Poslije neobično mirno prospavane noći i obilatog doručka u hotelu Gardesano dočekao nas je adrenalinski-park Gardaland koji se smjestio nadomak jezera Lago di Garda. To blesavo zabavište veselo nas je progutalo svojim svjetlucavim razjapljenim raljama, proturilo nas kroz zapetljaje svojih čeličnih crijeva, zasipajući nas mlazovima adrenalinskih sokova, da bi nas na kraju ispljunulo, nakon što je u svojoj utrobi isisalo iz nas strahove od visine, brzine i vratolomnog preokretanja u svim smjerovima. Najveća pouka koja se može izvući iz ovoga potpuno infantilnog mjesta je da čovjek i u životu treba svladati otpor sumnjičavosti i prepustiti se nepogrešivim rukama navijenih mehanizama da ona sama razriješe mučne zaplete, odnosno da se treba prepustiti u tuđe ruke uvjeren da nas druga strana, taj Nepoznat Netko, neće iznevjeriti i da će sve okrenuti na dobro. Bio je to jedan nategnuti „Deus ex machina” pred kraj, ili drugim riječima: sve je dobro što se dobro svrši.
Za kraj ostaje pohvala drugašima, našim izletnicima. Bili su jednom riječju fantastični. Učenici iz slikovnica, učenici kakve bi trebalo uokviriti. Nijedno kašnjenje, nijedna ružna riječ, gunđanje, pa čak ni mrk pogled. Odgovorni, zainteresirani, razdragani, veseli… Jednostavno, izletnici za poželjeti.
Gabrijel Jurić
